admin 20 Aprila, 2019

Bivši glasnogovornik Haškog tribunala Florence Hartmann otkrio je detalje suđenja u Karadžiću, pozvala se na mnoge presude i govorila o smrti Slobodana Praljka. Prenesite dio intervjua:

Kako objašnjavate da se srpska vojska nije bojala stranih novinara ili činjenice da su fotoaparati bili izloženi pucanju iz mitraljeza Radovana Karadžića u društvu pjesnika Eduarda Limonova na Zlatištu iznad Sarajeva? Kako je moguće da nisu mislili da će snimka koju je čitav svijet vidio postati dokaz?

– Nažalost, to nije bio niti dokaz pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju. Riječ je o konkretnom spotu iz BBC-ovog dokumentarca “Srpska epika”, u kojem je radio kasni redatelj Lazar Stojanović. Razgovarao sam s njim mnogo puta o tome. I rekao mi je da su doista uvjereni da je to u korist njihove slave. Mislili su da pobjednici nisu daleko. Znamo i ono što je Karadžić rekao u listopadu 1991. u Skupštini.

Jedina tajna bila je organizacija teritorija koje su već bile odvojene prije rata i potajno financirale proračun Beograda s namjerom da se Republika Srpska uspostavi i potom pripoji. Bili su tako uvjereni da su u pravu, da ne moraju sakriti ideologiju i ciljeve prema Europi, bili su tako slobodni. Novinari su imali jedinu poteškoću u pokrivanju onoga što se događalo u istočnoj Bosni u prvim tjednima rata. Fokus na medije bio je tada samo na Sarajevu i do dolaska britanskih novinara u Keraterm i Trnopolje nije se moglo upozoriti na stvarnost zločinačkih akcija koje je ta ideologija implicirala.

Uspio sam ući u Zvornik početkom lipnja, za što su tvrdili da se u njemu ništa ne događa i da je sve u redu. Uspio sam dobiti dopuštenje da se preselim s još dva novinara i pitao djecu koliko su dugo na odmoru, tko sada dolazi u školu i koji su njihovi prijatelji koji više ne dolaze u školu. Jasno je da su imena onih koji više nisu dolazili bili Bošnjaci. Ovaj je rat bio zaista drugačiji u segmentu novinarskog pokreta. Kasnije, u Čečeniji, bilo je suprotno, novinarima su bili potrebni tjelohranitelji, a kasnije ih nije bilo dovoljno. Nikada nije bilo lakše za medije da pokriju rat s masovnim zločinima nego što je bio u bivšoj Jugoslaviji. Nema više.

Iako je rečeno lakše, čak ste imali i problema, posebno s ljudima iz najbližeg Karadžićevog okruženja. Pomislite na Todora Dutina i prijetnje upućene vama.

1993. mi je zabranjen rad. Dutina je govorio francuski jer je živio u Francuskoj i bio predavač na francuskom sveučilištu. U vrijeme referenduma na Holiday Inuu u Sarajevu, francuskim novinarima uvijek je davao kratke izvještaje, dok je u isto vrijeme držao motorne čamce i organizirao barikade u Sarajevu, koje nisu pokrivale, kao ni pištolj koji je nosio. Budući da je poznavao francuski jezik i čitao moje tekstove objavljene u Francuskoj, zabranio je moj ulazak u Republiku Srpsku, što sam ja prekršio. Krajem 1993. godine na Jahorini je bio srpski parlament i ja sam došao. Dutina se naljutio kad me vidio. Zatim me je Karadžićev tjelohranitelj odveo za ruku i odveo na “šetnju” kako bih spasio svoj život dok nisam našao svoje kolege s kojima sam došao i napustio Jahorinu i RS.

Za vrijeme agresije na teritoriji Bosne i Hercegovine uhapšena je Vojska Jugoslavije. Također postoje dokazi o plaćama koje potvrđuju sudjelovanje Vojske Jugoslavije u ratu u BiH. I taj tribunal nije bio dovoljan?

Bio sam vrlo osjetljiv na to pitanje jer sam dobio pritisak kada sam pokrivao rat u BiH zbog članaka koje sam napisao na tu temu, a rijetko je itko drugi pisao o učešću Vojske Jugoslavije u ratu u BiH. Imao sam nekoliko članaka na tu temu, čak i jedan o pokopu pilota kojeg je NATO srušio nad Bosnom. Otišao sam na sprovod da bih dokazao da su piloti Vojske Jugoslavije sahranjeni. Što je značilo da su bili izravno uključeni u rat u Kninskoj Krajini i BiH. Dokazi su bili solidni i mogli su služiti čak i na sudu. Imao sam trenutni pritisak, rekao mi je jedan od francuskih časnika UN-a u Sarajevu da bih trebao napustiti BiH jer sam u opasnosti. Milošević me, na primjer, izbacio iz Srbije nakon tog članka. Znao sam da je to osjetljivo pitanje i bilo mi je jasno da je to sve dok se rat nastavlja, zbog brojnih diplomatskih kalkulacija i činjenice da nemamo ista stajališta, ali je bilo nejasno nastaviti ga reproducirati u sasvim drugim okolnostima. Nakon rata nije bilo razloga da se ne dokaže da je Milošević bio iza rata i da je Srbija sudjelovala u tom ratu.

Uvijek su mi govorili da sam opsjednut Miloševićem i da on nije iza svega. Na kraju, Tribunal je dokazao da sam bio u pravu unatoč činjenici da Milošević nije bio osuđen. Ali bilo je malo manjkavo, jer kad sam stigao u Haag, protiv Miloševića još nije bilo ni jednog slučaja.

U listopadu 2000., iste godine kada je Milošević pao u Srbiji, Haag još uvijek nije imao nikakve predmete protiv njega u odnosu na BiH. Pisanje optužnice u osnovi nije problem, može se napisati za 15 dana kada je sve komplicirano, ali nije bilo komplicirano. Louise Arbour prva je podigla optužnicu za Kosovo, ali u tom trenutku nije ostalo ništa za Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. Onda je nešto krenulo za Hrvatsku, ali za BiH doslovno ništa.

S obzirom na sve kalkulacije, konformizam i političke interese velikih sila, Karadžićeva presuda mogla je biti drugačija, blaža? Jeste li se toga bojali s obzirom na iskustvo koje imate iz Haaga?

Sada je vrlo nezahvalno pokušati procijeniti, a to se događa već deset godina, kakva će biti presuda, a ne na temelju poznavanja svjedokovog slučaja i svjedočenja, nego špekulirati o razumijevanju političkih okolnosti koje nalikuju šahovskoj igri. Nismo radili do 2006. ili 2008., a onda smo počeli razmatrati svaku optužnicu kao takvu. I to je strašno. Ali to se moglo očekivati ​​jer nije bilo Miloševićeve presude. Moramo li sada vjerovati da bi ludi pjesnik iz hotela Panorama Panorama mogao izmisliti sve što je učinjeno? Nažalost, nije bilo Miloševićeve presude o smrti i to bi bilo presudno.

Suđenje je bilo ključno. Imamo zagovor koji nije sudski relevantan, ali veliki komad papira, koji se odnosi na genocid i Srebrenicu, nažalost je zamračen u verziji javne upotrebe, ali zaključci se vide, a dokumentacija je još bogatija nego što je dostupna javnosti. Poseban problem je to što patnja u istočnoj Bosni nije u potpunosti ispunjena, ali su izrezali naraciju kao kobasicu i odvojili odvojene dijelove, a genocid ne počinje i traje dva dana, njegove namjere i pripreme traju mnogo dulje. Tako je to bilo zahvaljujući Geoffreyu Niceu koji je vodio ovaj slučaj.

To je proces koji je okončan genocidom i započeo je 1992. godine. Žrtve, naravno, žele genocid od 1992. godine, što je i razumljivo, ali je bilo nemoguće čim je pristupilo, tako da je 1992. godine odvojeno 1992. godine. i on je uvijek proces. To je proces koji započinje prije ubijanja – stigmatizacija, getoizacija … Ne treba nam samo Povelja iz 1948., dovoljno je znati iskustva iz Drugog svjetskog rata i holokausta. Haag je 11. ili 12. srpnja u hotelu Fontana Bratan započeo genocid i završio 18. srpnja, kada su bili ‘umorni’. Znali smo da to neće biti tako, da nisu iskoristili priliku kada je Mladić bio u slučaju Tomašica, da su imali tijela i dokaze, a onda je došlo do preokreta.

Osim onih koji su umrli bez primitka presude, također imamo živu, oslobođenu, neosuđenu. Razmislite o Vojislavu Šešelju. Što će im se dogoditi?

Nakon što je pušten zbog njegovog zdravstvenog stanja, proces se nastavio, ali je u međuvremenu bio zapostavljen zahvaljujući glavnom sucu Jean Claudeu Antonettiju, koji je sada predsjednik Žalbenog vijeća i koji je napravio probleme, a danas, namjerno rudariti posao Tribunal od trenutka kad se pojavio. Šešelj je postao suđenje glavobolji, cijela ta stvar bila je glavobolja i htjeli su se riješiti toga. I kao zarobljenik mučio se. A u slučaju protiv Šešelja postojao je poseban problem pritiska na svjedoke, za jednu osobu znam da je godinu dana bio u kućnom zatvoru da ne svjedoči, a bio je i izvrstan svjedok. Ili bi došli na sud i ne bi rekli ništa što je bilo predviđeno, jer ste na temelju dokaza izgradili optužnicu, a onda netko dođe i kaže da to nije rekao. Bez obzira na činjenicu da će konačna presuda biti nezadovoljna, jer mu je pružena prilika da utječe na svjedoke, u nekoliko slučajeva, u njegovom slučaju, sa svim tim slabostima, da je on još jedan sudac, bio bi osuđen.

Uz činjenicu da bi sve bilo drukčije da je Slobodan Milošević bio osuđen, koliko je prilika u regiji, a ne samo u njemu, promijenilo da su Tuđman i Izetbegović procesuirani, da njihova smrt nije spriječila takvu mogućnost?

Što se tiče obojice, oni nikada nisu ni planirali da budu procesuirani. Javnost ima stavove o tome na temelju izjava pojedinaca Suda. Međutim, mislim da postoji čak i službeni dokument o Izetbegoviću u kojem se Sud izjasnio da ne odbacuje inicijativu. Mislim da je to bilo prije nego što sam došao na Sud. Međutim, sud se izjasnio da je razmotrio slučaj, ali da nema osnova za optužnicu. I Tuđman je bio sličan.

Možete li se složiti sa stajalištem da je Hrvatska podvrgnuta nepravednom mučenju tijekom potrage za generalom Gotovinom, jer se nije skrivao u Hrvatskoj?

Ne bih. To je čista poza. Normalno je vršiti pritisak na Hrvatsku jer su sve njezine veze u Hrvatskoj, bez obzira na to je li u tom trenutku u zemlji ili ne. Tužbe protiv Hrvatske u ovom slučaju dio su uobičajene procedure. Bio je u kontaktu s bliskim ljudima. Postojao je način da se otkrije gdje se on nalazi i da se ne ponaša kao da nema Gotovininih veza s Hrvatskom.

Hoćete li ići s Gotovinom?

loading...

Leave a comment.

Your email address will not be published. Required fields are marked*

loading...